Kikini dani nisu memorijalna simbolika već put od koga se ne odustaje

Autor: Slavica Panić
18. Mart 2019
Kikini dani nisu memorijalna simbolika već put od koga se ne odustaje

U Gradskom kulturnom centru održano je svečano, završno veče, manifestacije „Kikini dani“. Učesnici, pre svega najmlađi, pokazali su svoju svest o spoznaji razlika, njihovom prihvatanju i pravilnom odnosu prema njima.

Posle šest godina od kada nas je Tijana Petrovć Kika napustila, njeno ime ne izaziva tugu, patetiku ni malodušnost već iskrenu borbu, upornost i savlađivanje prepreka. Tako je živela i takav život ostavila iza sebe. Ona je postala simbol borbe osoba sa invaliditetom i opomena Užičanima da žive zajedno sa svim svojim razlikama.

 

„Sve ono što je Tijana radila, što je započela tada, sve to je zapravo linija koja se nastavlja, nije to simbolika, to je stvarnost. Te njene ideje koje je zagovarala i koje je započela nisu bile simbolika, pa ne možete to što je ona radila, što je ispravno i što je dobro da ne sprovedete a kada sprovedete onda to nije simbolika. To da se implementira sve više socijalnih usluga koje su tada bile revolucija i što je ona prepoznala kao model funkcionisanja Udruženja, to kako može da se unapredi položaj osoba sa invaliditetom i da se uspostavi model preduzetništva, delatnosti koja može da održava Udruženje kao organizaciju. Da se terminologija u medijima primeni postala je praksa. Mi nismo dostigli nivo za koji se ona zalagala ali svake godine imamo nove i bolje rezultate“, kaže PR Udruženja distrofičara, Čedomir Cicović.

 

Uspomena na Tijanu i dalje svakodnevno okuplja osobe sa invaliditetom, njene ideje i hrabrost kojom se borila ostele su kao njihov neiscrpan izvor energije. Kažu da pri svakom projektu u koji se uključe, redovno pitanje koje sebi postavljaju je šta bi Tijana rekla. Nikada nije bila potpuno zadovoljna postignutim jer biti zadovoljan znači stati, kažu ono koji su sa njom radili i koji su je poznavali.

Dosta toga se promenilo, dosta barijera je savladano ali i dalje nedovoljno. Ono što i dalje predstavlja kamen spoticanja je svest koja se menja ali koja još uvek nije promenjena kada su u pitanju osobe sa invaliditetom i njihova inkluzija u društvo.