Osvrt sto godina unazad

31. Oktobar 2018
Osvrt sto godina unazad

Na dan kada Užice obeležava stogodišnjicu oslobođenja u Prvom svetskom ratu, zajedno sa istoričarkom Vesnom Lučić, čitaocima našeg portal predstavljamo neke od podataka koji svedoče o Užicu i Užičanima u tom teškom periodu.                                      

VESNA-LUCIC

Govoreći o žrtvi koju je Užice pretrpelo u Prvom svetskom ratu, Vesna Lučić kaže da je tokom okupacije u Užicu (a i u celoj Srbiji) sprovođena intenzivna denacionalizacija: škole su zatvarane, nastavno osoblje otpuštano, zabranjivani su pojedini pisci, ukinuta nacionalna istorija, ukinuta ćirilica (mi je danas dobrovoljno ukidamo), promenjeni nazivi ulica, firmi itd. Uzeto je zvono sa crkve Svetog Đorđa, Austrougari su pokupili sve što su mogli: svinje, goveda, ovce, koze, konje, vunu, konoplju, kože. Rekvirirana je rakija, vino, voće, bačve i burad. Ukidali su nacionalna preduzeća a muškarci od 17-55 godine su internirani u logore, i ne samo muškarci, već i žene i deca. Ugledniji građani su zatvarani a neki bi za opomenu bili i obešeni.

Prema popisu iz 1910. u Užicu bilo 6.239 stanovnika  a 1916.godine  4.387. U Okrugu užičkom 1910. godine je bilo 32.372. stanovnika a 1916. godine 26.005.  Sa područja današnjih sedam opština – Arilje, Bajina Bašta, Ivanjica, Kosjerić, Požega, Užice i Čajetina, srezovi koji su sačinjavali Užički okrug, u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu poginulo je 16.113 ratnika.

Svi oni koji su branili Srbiju, koji su branili slobodu, svoju porodicu, zemlju, pravo na život su heroji, bilo koji položaj da su zauzimali, civili ili vojnici su ličnosti koje niakda ne smemo zaboraviti, upozorava Lučićeva.

mihailo-milovanovic-05

Mihailo Milovanović, ratni slikar Vrhovne komande srpske vojske i prvom Svetskom ratu

Ona podseća na edukativno-dokumentarni film Društva istoričara Užica “Spomenici govore: (Ne) zaboravljeni Užičani/ke u Prvom svetskom ratu” iz 2016. godine, kojim su istoričari iz Užica želeli da od zaborava otrgnu Prvi svetski rat, spomeničko nasleđe, neke od znamenitih Užičana u ovom ratu, ali su i napravili omaž svima onima koji su u njemu učestvovali na različite moguće načine i tako dali svoj doprinos pobedi Srbije. Podsetili smo i na zaborav kom smo skloni i na to da je Prvi svetski rat bio potpuno zanemaren i potisnut od strane komunističkih vlasti, ocenjuje Lučićeva.

Život žitelja Užica u tom period  ilustruje naredbama okupacionih vlasti, naglašavajući da se iz toga može steći jasnija slika. Iz naredbe austrijskog generala Horštajna vojnicima, pred napad na Srbiju: “Braćo vojnici, mi ćemo se uskoro naći u jednoj zemlji čiji je narod gori od najgroznijeg varvarina…. zato vam naređujem da prema ovoj bandi nemate nikakve milosti, već da sve što je srpsko, uništavate i svakog, ko srpski govori, bez daljeg streljate. Pri ulasku u srpske gradove i sela dužnost vam je da u prvom redu pohapsite sve visoke i najuglednije ličnosti, kao državne činovnike, sveštenike i učitelje, i u prisustvu svih odmah obesite, iz svake grupe po trojicu”.

Iz naredbi lokalnih austrijskih vlasti:

” Ponedeljkom, sredom i petkom zabranjuje se upotreba mesa za ishranu”.

” Sva vuna, koja se nalazi u posedu stanovništva, mora se do subote 10. septembra 1916. godine predati kod Sreske komande…. (prim. pisca, a ko to ne uradi) a sopstvenik će bezuslovno biti interniran… Predenje svake vrste vune je najstrožije zabranjeno.”

“Zabranjeno je privatnima-sem vojnim licima-imati gumu ma kakve vrste od dana ove objave” itd itd…

Пожури,_дете_се_смрзава

Na pitanje koji su to momenti iz tog perioda koje Užice ne sme prepustiti zaboravu, Vesna Lučić navodi da su to žrtve i muka koje je podneo narod Užica i Srbije i znanje o posledicama rata. Da je 28% srpskog naroda stradalo to jest 1. 247.435 ljudi, od toga dva puta više civila, nego vojnika. Moramo pamtiti  golgotu Srbije i prelazak Srba preko Albanije. Pamtiti i sve nerođene u ovom periodu. Znati da taj rat nismo izazvali nego da smo njegove najveće žrtve ali i pobednici.

Zato posle 100 godina moramo odati počast svima (borcima, ženama, deci, starcima) koji su branili slobodu i čast Srbije, po cenu svog života, po cenu nadljudskih napora. U ono vreme su ljudi znali da su sloboda, vera i otadžbina bilo je jedino o čemu se ne pregovara, kaže Lučićeva.

Ističući da i u Užicu ima potomaka branilaca Srbije u Prvom svetskom ratu i danas, podseća da su oni bili nevidljivi čitav jedan vek za vlast, za školske časove, za teme na pismenim sastavima, za emisije na televiziji i dr. tako da se danas stiče utisak da ih nema. I što je još tužnije, mnogi su i zaboravili da su potomci tih hrabrih ljudi. Zapadna Evropa 11. novembra obeležava “Dan sećanja” na kraj Prvog svetskog rata od 1919. godine, a imali su mnogo manje žrtava nego mi. Kod nas se obeležava kao “Dan primirja” tek od 2012. godine i to samo u školama i nekim udruženjima. Na nacionalnoj a i na lokalnim televizijama nemamo adekvatne programe koji prate taj događaj, uviđa Lučićeva pitajući se “zašto svi Užičani tog dana ne nose Natalijinu ramondu i zašto to nije obaveza za sve zaposlene”?

00 nesto objasnjavam

Vesna Lučić, posvećeno i s ljubavlju prenosi znanja generacijama učenika OŠ “Stari grad”

Na konstataciju da Srbija obeležava stogodišnjicu Velikog rata i da se tim povodom i u Užicu podiže spomenik u kružnom toku na ulasku u grad, istoričarka Vesna Lučić ima svoje mišljenje i stav:

Počela bih izjavom engleskog vojnog zapovednika Filipeona koji je nakon bitke kod Bitolja rekao: “Po završetku ovog rata treba, na Terazijama u Beogradu, podići spomenik i srpskom vojniku i srpskom volu.” Nešto slično je rekao i Arčibald Rajs.

Srpski vojnik,  krajputaš, tuga, muka, patnja i sloboda su ono na šta treba da asocira spomenik Prvog svetskog rata.Većina istoričara iz Užica smatra da je ovaj spomenik neprimeren i vremenu na koji asocira, kao i vremenu danas. Boginja Sloboda je raritet iz Francuske revolucije, a boginja Velika Srbija iz perioda nakon Prvog svetskog rata i težnji ka Jugoslaviji, oblik paganizma neprimeren našem  području i verovanju.

Pored samog naziva i oblika spomenika, smatram da je i mesto na kom je postavljen neadekvatno  za obilaske sa učenicima i za obeležavanje Prvog svetskog rata. A ako služi samo kao marketing za vlast i prolaznike kroz Užice, onda to tako treba i da nazovu, kaže istoričarka.

kip


Vesna Lučić, profesorka istorije u Osnovnoj školi “Stari grad” u Užicu, pedagoški savetnik i savetnik-spoljni saradnik. duže od dve decenije posvećena je svom poslu i uživa u njemu.

Koautor je tri udžbenika istorije i dve radne sveske za osnovnu školu, autor udžbenika istorije i kontrolnih vežbi za peti razred (2018), kao i Metodičkih priručnika. Koordinirala je izradu Priručnika za učenje o Holokaustu, a objavila je više stručnih članaka u Istorijskoj baštini i Užičkom zborniku. Član je UO UDI- Euroclio i potpredsednica je Društva istoričara Užica. Autor je i realizator projekata, radionica i seminara od internacinalnog do lokalnog nivoa. Sarađuje sa lokalnim institucijama kulture i udruženjima. Primeri dobre prakse su joj objavljeni u publikacijama SURS-a, Priručniku za inkluziju i dr.

 Sa grupom kolega radila je na projektu “Moji preci- moj ponos” na e-tvining  portalu, koji povezuje nastavnike i učenike u školskim i predškolskim ustanovama širom Evrope. Koleginica Vesna Kostić iz Beograda i ja smo osmislile projekat, a priključile su nam se Dragana Benić iz Novog Sada i Tatjana Hadžić Jovović, koja radi u srpskoj školi u Švajcarskoj, ističe Vesna Lučić, za naš portal.

 Po njenim rečima rezultati projekta su povezivanje učenika iz različitih škola i mesta, obeležavanje Prvog svetskog rata povezivanjem porodične, nacionalne i opšte istorije i kvalitetnije znanje o Velikom ratu. Na osnovu svih pokazatelja tokom projekta uvodne i završne ankete, testa koji su radili učenici, produkata u našoj on-lajn knjizi i urađenih filmova, mislimo da smo uspele, ocenjuje Lučićeva, dodajući da je u septembru 2018. godine stigla nacionalna oznaka kvaliteta za projekat i produkte učenika.

Moji učenici su prikupili 19 priča o svojim precima u ratu, sa prostora odakle potiču. Ono što je posredan rezultat je da su i učenici koji ne znaju ništa o svojim precima, postali svesni svog neznanja i zaborava, i zašto je i kako došlo do toga, ponosno kaže ona.  

Projekat je kao primer dobre prakse predstavljen na 4. međunarodnoj onlajn etv

U našoj on-lajn knjizi se nalaze linkovi ka filmovima i prikupljene priče, pa se mogu pogledati i pročitati na linku https://www.ourboox.com/books/moji-precimoj-ponos/.