Užičanin najbolje u Srbiji mladima približio narodnu književnost

28. Februar 2021
Užičanin najbolje u Srbiji mladima približio narodnu književnost

Primajući nagradu Centra za profesionalno usavršavanje Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu za jednu od najboljih metodičkih priprema iz sfere humanistike shvatio sam, još jednom, da izbor koji sam napravio odlazeći iz rodnog Užica 2013. godine na studije komparativne književnosti u Beograd možda i nije bio najbolji, ali jeste bio jedini pošten, beskompromisan izbor za mene, uveren je Mladen Stanić, master profesor srpskog jezika i književnosti u Srednjoj školi za informacione tehologije ITHS u Beogradu.  

U razgovoru za naš portal kaže da je iz školske klupe brzo sam seo za katedru skromno ocenjujući da se solidno  snašao. Imao sam sreće, čujem to često, a ja bih rekao da sam i odlučnosti i volje da se u učnionici nađem. Znate, baviti se jezikom i književnošću danas u Srbiji pomalo je elitistički, privilegovano, pomalo tužno, pomalo belo, što bi rekao pesnik, ali je, sasvim izvesno, neophodno, uveren je naš sagovornik.

Čitaocima dalje poručuje da ne brinu, jer razgovor za naš portal ne treba da čitaju kao esej, niti naučni rad, već da ga shvate kao pokušaj jednog mladog master profesora srpskog jezika i književnosti, danas i doktoranta na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, koji želi da zamoli društvo da još jednu priliku pruži znanju, svojoj kulturi i jeziku. I možda je teško, a možda i smešno da u zemlji u kojoj živo žive plagijati i akademska nečestitost jedan profesor književnosti govori o neophodnosti znanja i svake vrste čestitosti, možda se to čak graniči sa nepristojnim obraćanjem, ali vredi pokušati.

Kroz rad sa kolegama na fakultetu, nešto kratko sa osnovcima i već više od dve godine sa srednjoškolcima u Srednjoj školi za informacione tehnologije ITHS jasno mi je da znatiželja, kreativnost i polemičnost ne nedostaju mladima. Danas se govori jasnije, otvorenije i slobodnije, ali se uči i radi manje temeljno i posvećeno, brzo, nesistematično. Učenici imaju svoja merila, imali smo ih i mi, svoje želje i svoja pravila, kao i svi ostali, ali sa malo svesti da cilj nije svrha, već da je putovanje poenta. Uspeh se ne izjednačava sa sposobnošću i znanjem već sa novcem i statusom koji preko materijalnog dolazi. I onda… našta polemike o važnosti očuvanja kulture, književnosti ili jezika kad to… malo košta.

No, nisu današnje generacije krive za obezvređivanje onoga što bi trebalo da negujemo kao privilegiju. Kada vam se pitanje jezika svede na političko, a ne na lingvističko pitanje, a kultura ogleda u krajnostima, onda je prostor koji nude drugi, interaktivni, pametni, multimedijalni i slični sadržaji mnogo atraktivniji. Ovo otvara i složeno pitanje odnosa prema savremenoj nastavi. Hoćemo li kroz igru i uz osmeh do rešenja ili ćemo da radimo i polemišemo (može i to uz osmeh, naravno). Po cenu da budem shvaćen pogrešno, reći ću da tradicionalna nastava baštini mnoge dobre modele rada i da su savremeni tokovi u velikoj meri usmereni na formu, a ne na suštinu, te da bi trebalo pohrliti upravo ka dubljem i promišljenijem, ma koji da je nastavni sadržaj u pitanju. Upućujmo učenike da sumnjaju, proveravaju i istražuju. U eri sveopšte dostupnosti informacija oni imaju teškoće da nađu knjigu u PDF izdanju na internetu. Časna reč.

Nemam sumnju da bi Sveti Sava, Dositej ili Vuk danas podržali proces digitalizacije knjiga, ali sam siguran da bi otvorili polemike i o sadržaju tih knjiga.

Polovičnosti smo, dakle, naučeni, njoj smo navikavani, pa bi valjalo preuzeti odgovornost i početi ozbiljno bavljenje sobom, svojom porodicom, svojim prijateljima, pa i društvom i onda nećemo jedni drugima samo deliti lajkove i retvitovati komentare nego ćemo diskutovati argumentovano, smisleno i, što je najvažnije, produktivno; onda ćemo učiti, a možda, čak, i videti svrhu i neophodnost učenja.

Moramo li da imamo kampanju i slogan, aplikaciju i nalog na društvenim mrežama da bismo svakog dana čuvali svoju kulturu, te time i jezik i književnost? Ako moramo, dajmo sve od sebe da to napravimo, kad smo već zemlja IT-ja, a ne poljoprivrede, a ako ne moramo, pročitajmo Basarin roman, pa ga komentarišimo, naučimo da je Andriću Nobelova nagrada uručena 1961. godine, negujmo jezik i na ćiriličnom i na latiničnom pismu tako što ćemo ga koristiti. Nije teško, čak ni ne boli, ni ne košta.

Dobijajući priznanje od Filozofskog fakulteta u Nišu za rad na temu ,,Čemu nas (ni)je naučila narodna književnost?“, priznajem, pitao sam se da li književnost danas zaista poučava, da li smo joj ostavili tu moć. Odgovor do kog sam stigao vam je jasan ako vam kažem da još dugo planiram da opstojavam na putu na kom sam.