Užičanka u Holandiji expert za implementaciju elektronskog zdravstvenog kartona

22. Decembar 2018
Užičanka u Holandiji expert za implementaciju elektronskog zdravstvenog kartona

Moja Holandska priča započinje 2001. godine kada sam počela da radim u jednoj srpsko-holandskoj firmi sa predstavnistvom u Beogradu. U maju 2002. godine po prvi put srećem svog sadašnjeg supruga, a tada poslovnog partnera. Bila je to ona prava ljubav na prvi pogled, priseća se za Užičani kojekude iz Groningena, Jelena Hakma Jovanović.

Naša veza je od početka bila jedna velika avantura praćena dogodovštinama koje i danas danji prepričavamo. Naš prvi zajednički godišnji odmor u Srbiji pamtimo po tome što je Peter-u, mom  suprugu, drugi dan boravka u Srbiji ukraden auto kojim je došao, da bi ga nakon toga zvali i nudili mu da otkupi taj isti auto za  4000 eura, a završava se posetom Urgentnom centru zbog zdravstvenih problema. Urgentni centar je u to vreme bio u jako lošem stanju tako da je ta poseta bila veliki šok za nekoga ko dolazi iz “normalne” zemlje. Nakon ove prve posete Srbiji ništa više nije moglo da ga iznenadi, navodi naša sagovornica.

Odluka da svoj život nastavim u Holandijij nije bila laka. Za razliku od većine mojih prijatelja, nikada nisam imala ambiciju ni želju da živim u inostarnstvu. Uz to jako sam vezana za porodicu i nisam mogla da zamislim da živim daleko od njih i da celog zivota budem  “građanin drugog reda”. Na sreću ljubav je sve to promenila, tako da zadnjih 15 godina živim i radim u Groningenu, a kruna svega su naše devojčice Tamara (13) i Natali (10), ponosno ističe Jelena.

Supružnici Jelena i Peter Hakma sa ćerkama Tamarom i Natali Foto–privatna arhiva

Seća se da joj je prvih par godina u Holandiji bilo jako tesko. Nije govorila holandski, a u Groningenu je drugi jezik nemački, tako da su joj mogućnosti zaposlenja sa znanjem samo engleskog bile na minimalnom nivou. To je i bio razlog da dugo nije mogla da nađe posao, bez obzira na diplomu visokog ekonomskog obrazovanja sa kojom je došla iz Srbije. Tvrdi da je dobra strana duge nezaposlenosti to što je decu naučila srpski jezik.

Trenutno radi u Univerzitetskoj bolnici u Groningenu (UMCG) koja broji oko 12 000 zaposlenih, ističući da su mogućnosti za napredovanje i usavršavanje u okviru bolnice velike. Ona navodi da je u Holandiji, generalno gledajući,  diploma jako bitna kada se po prvi put konkuriše za posao. Ukoliko iz radnog odnosa konkurišes na neku drugu funkciju  onda su stručnost i radno iskustvo prioritet tako da čak i ako nemaš odgovarajuće papire možeš da obavljaš određenu funkciju. Stopa nezaposlenosti u Holandiji je ispod 4 % i najveći deficit radne snage je u zdravstu i prosveti, kaže Jelena.

Dodaje da je u Holadiji jako zastupljen fenomen “part time” posao i da je relativno mali broj ljudi koji rade puno radno vreme, 40 sati. Ja na primer radim 28 sati nedeljno (jedne nedelje 3 a druge 4 dana u nedelji). Poslodavac stimuliše usavršavnje time što finansira studije, kurseve, seminare  svojim zaposlenim. Ja sam upravo prosle godine završila bechelor studije Logistika u zdravstvu o trošku bolnice i zahvaljujući toj diplomi i radnom iskustvu sam primljena na sadašnju funkciju, ponosno ističe ona.

Jelena Hakma Jovanović sa koleginicama u Univerzitetskoj bolnici u Groningenu Foto–privatna arhiva

Krajem prošle godine je UMCG zahvaljujući softwere-u američke firme Epic uveo elektronski zdravstveni karton (EPD) za pacijente. To znači da svaki pacijent ima svoj jedinstveni broj kartona i svaka poseta specijalisti u bolnici, izveštaji, istorija bolesti, radiološki snimci, laboratorijski nalazi i drugo se evidentiraju pod tim brojem. Tako da svaki specijalista ima uvid u istoriju bolesti pacijenta ne samo  za svoju oblast nego i za sve ostale specijaliste. Pacijenti imaju aplikaciju na smartphone preko koje dobijaju obaveštenja kada imaju zakazan pregled i mogu da vide sve ono što je evidentirano u njihovom zdravstvenom kartonu. Moja trenutna funkcija je expert za implementaciju EPD-a.


Iz ličnog iskustva kaže da je razlika između srpskog i holandskog zdravstvenog sistema ogromna. Nema potrebe da pričam o uslovima u bolnicama Ono što u Srbiji prvo mora da se promeni je mentalitet. U Holandiji je odnos doktor – pacijent mnogo humaniji i dostojanstveniji. Doktor izađe u čekaonicu da prozove svog pacijenta, pruži mu ruku i onda ga tek uvede u ordinaciju. Pre par godina smo imali slučaj pacijenta koji je tužio bonicu zbog određenih propusta, sud je presudio u korist pacijenta i sada kada taj isti pacijent pozove, bolnica je dužna u roku od 24 sata da mu zakaže sve potrebne preglede. Kada se to desi u Srbiji tek tada se može govoriti o pravnoj državi i uređenom društvenom sistemu, uverava nas rođena Užičanka.

Holandija, verovali ili ne poznaje i fenomen siromastva ali ne u onoj formi u kojoj mi u Srbiji pričamo o siromastvu. Prema Zavodu za statistiku u kategoriju siromašnih se upisuju lica koja godinu dana imaju primanja ispod 1.000 eura (ukoliko si samac- singel) ili manje od 1 560 eura ukoliko je reč o četvoročlanoj porodico. Možda ove cifre izgledaju fantastično ljudima u Srbiji, ali ne treba zaboraviti da u Holandiji niko nema kuću u vlasništvu , već su sve kuće pod hipotekom. Za građane sa minimalnim primanjima država ima različite subvencije: za zdravstveno osiguranje, za stanarinu…… svaki nezaposleni ima mesečna primanja od zavoda koja iznose +/- 950 eura mesečno i u obavezi su da u toku meseca barem par puta konkurišu za neki posao da bi i dalje primali tu mesečnu nadoknadu, objašnjava Jelena Haakma Jovanović.

Govoreći o obrazovnom sistemu u koji su uključene i ćerke Tamara i Natali, naša sagovornica kaže da u Holandiji deca kreću u školu sa 4 godine. Osnovna škola traje isto kao i Srbiji osam godina, a na kraju 8-og razreda škola daje predlog koji nivo dete može da pohađa u srednjoj skoli. Ta preporuka je više manje obavezujuća i roditelji mogu da instistiaraju da dete ide na viši nivo ali su šanse male da se preporuka osnovne škole promeni, tvrdi ona. Postoje javne i verske skole, a moja deca idu u hrišćansku školu. Mlađa ćerka pohađa 7. razred u mestu gde živimo, dok starija ide u drugi razred srednje u Groningenu. Ono što je u Srbiji nezamislivo je da sva deca idu biciklom u školu, svaki dan 15 km u jednom i 15 km u drugom pravcu, kiša, sneg, lepo vreme, uvek se ide biciklom u školu. Moja starija ćerka ide zimske mesece vozom a ostatak godine biciklom.  Ono što mi se posebno dopada u prosvetnom sistemu Holandije je to što deca koja imaju dobre ocene (8 i više) mogu odmah da idu nivo više ili da ukoliko imaju jako loše ocene (manje od 6) idu nivo niže. Tako deca ne gube godine i vrlo su retki slučajevi da deca ponavljaju. Bez obzira na ove prednosti, sagovornica rubrike Užičani kojekude ne krije utisak da  je u vremenu koje pamti tokom sopstevnog školovanja osnovno i kulturno obrazovanje bilo mnogo bolje.

Govoreći o gradu u kome živi poslednju deceniju i po ističe da je Groningen fantastičan grad za život, koji broji oko 2oo hiljada stanovnika a čega je oko 60 hiljada studenata. Ima sve odlike velikog grada a ipak ima neki miran duh koji mi lično prija. Kad se vraćam od prijateljice iz Amsterdama za Groningen , osećam se kao u vreme studija kad sam odlazila iz Beograda za Užice……..kao da se vraćam kući, kaže Jelena.
Ovako govori jer ističe činjenicu da je od samog dolaska u Holandiju odlično prihvaćena  od strane muževe rodbine, prijatelja i kolega i da je niko ne gleda kao “stranca”. Kod nas u kući se slave dva Božića, dva Uskrsa, dve Nove godine. Jedne prilike me pita neko gde živim, ja objašnjavam a čovek mi kaže: “o pa vi živite u onoj kući što ima jelku do februara meseca u kući”, prepričava Jelena svoja pozitivna iskustva.

Foto–privatna arhiva JHJ

Kaže da je u Groningenu ex YU zajednica mnogo manja nego u većim gradovima Holandije i da lično ne poznaje puno ljudi sa  naših prostora. Zahvaljujući najboljoj prijateljici Kristini, koja poznaje dosta jugovića, Jelana redovno dolazi u kontakt sa našim ljudima koji žive u Groningenu, a zadnji put su svi zajedno bili na koncertu Bjelog dugmeta u Amsterdamu.

U pogledu “uperenom” ka rodnom Užicu i Belom groblju gde je odrasla, Jelena u poslednjih 15 godina ne primećuje nikakve bitnije promene. Letos sam posle 20 godina išla vozom za Beograd i vozovi su za svaku pohvalu, ali za železničku stanicu zaista nemam reči. Još kad sam čula da zaposleni između sebe skupljaju pare da plate čistačicu jer železnica nema novca da plati istu, onda sam se zapitala kako je to moguće? Uverih se tada da je i u bolnica slična priča, videvši zarđali stalak za infuziju na hirurgiji, a o toaletu na prijemnom ne bi trošila reči. Iako su 15 godina koliko ne živim u Užicu voda i vazduh udarne teme svaki put kada dođem kod roditelja shvatim da se i dalje ništa nije preduzelo da se problem reši.
Bez obzira na sve Užice je bio i ostao moj grad. Za njega me vežu divne uspomene i dragi ljudi i u njega ću se uvek rado vraćati.