Kako razviti empatiju kod dece?

Autor: Jelena Radojković Master psiholog, edukant eklektičke psihoterapije/doktok.rs
17. Jul 2023
Kako razviti empatiju kod dece?

Empatija je naša sposobnost da prepoznamo (kognitivna komponenta) šta druga osoba mislii oseća i da odgovorimo (afektivna komponenta) odgovarajućim osećanjima (Simon Baron Koen).

Razvoj empatije počinje od rođenja i to kroz odnos osobe koja se najviše brine o detetu, najčešće majke, i deteta. Već na samom rođenju, psiha deteta je dovoljno oformljena da može da iskusi nezadovoljstvo i neugodu i da ih izrazi plačom. Nasuprot tome, odojče oseća zadovoljstvo nakon rasterećenja (sitost nakon gladi). Oglašavanje bebe (plakanjem, gukanjem, smejanjem, ispuštanjem drugih zvukova), nekoliko nedelja nakon rođenja, postaje diferencirano tako da majka može da zna (kognitivna komponenta) i oseti (afektivna komponenta) da li je beba gladna, mokra ili traži ljudski kontakt zarad osećaja sigurnosti. Ono što majci omogućava da čita signale svoje bebe jeste primarna majčinska preokupacija. Ovaj pojam Donalda Vinikota, pedijatara i dečijeg psihoanalitičara, označava stanje žene pri kraju trudnoće u kom je senzitivnija, što joj omogućava da se prilagodi potrebama svog odojčeta.

Sa druge strane, postoji potencijal zdravog novorođenčeta da uđe u elementarni oblik socijalne interakcije. Prvi način komunikacije odojčeta jeste plač. Prvi način empatičnog odgovora majke je pokušaj da razume bebinu potrebu i da adekvatno odgovori na nju (da utopli bebu, da je nahrani, da joj pruži osećaj sigurnosti uzimajući je u naručje kako bi beba osetila njen već dobro poznati miris, dodir). Čak i onda kada majka ne uspeva u prvih nekoliko pokušaja da odgonetne šta je potrebno bebi, svojim pokušajima da sazna, interakcijom sa njom, svojim blagotvornim prisustvom – saučestvuje u njenom stanju povećane tenzije i pokušava da je rastereti. Srećom, prosečno dobro negovano odojče najvećim delom uživa u jednom hroničnom osećanju prijatnosti, sa povremenim prekidima.

Meri Ejnsvort, psihološkinja koja je proučavala odnos majke i bebe, primetila je da bebe čije su majke osetljivo reagovale na njihove signale tokom prve godine života manje plaču u drugoj polovini te godine u odnosu na manje responzivne majke. Kasnije se te bebe u većoj meri ponašaju u skladu sa željama roditelja, pa je u takvoj interakciji lakše ostvariti vaspitne ciljeve.

Po rođenju, bebe nemaju sposobnost da razlikuju sebe i druge kao odvojene fizičke entitete, te njihov ceo svet predstavljaju njihovi oseti (egocentrizam). Čulom mirisa mogu da prepoznaju majku. Kada se i čulo vida razvije, pa mogu da uoče ljudsko lice, a onda to lice povežu sa stanjem prijatnosti, beba odgovara osmehom. Osmeh, onda kada nije reakcija na senzornu draž koja dolazi iz tela, već reakcija na pojavu ljudskog lica, najčešće majčinog, prvi je dokaz organizacije ljudske psihe. Čak i ako vid nije dovoljno razvijen, beba reaguje osemehom na majčin glas. Najranije se javlja u drugom mesecu života. Izostanak socijalnog osmeha (socijalni, jer je reakcija na drugu osobu) u prvoj polovini prve godine može biti rani znak neoptimalnog psihičkog razvoja bebe. Kao što je plač prvi vid komunikacije svojih stanja i potreba, tako je socijalni osmeh, reakcija koja nas razlikuje od životinja, prva reakcija opažanja druge osobe, uvođenje druge osobe u svoj unutrašnji svet. Ovaj momenat u razvoju dečije psihe čini začetak razvoja empatije.

Daljim intenzivnim psihofizičkim zrenjem, beba prepoznaje lik majke, ili drugog dominantnog staratelja i razlikuje ga od ostalih lica. Ostala lica u njoj izazivaju strah od nepoznatog: beba reaguje strahom ili povlačenjem (u višečlanim porodicama, reakcija na strance je manje primetna). Strah od nepoznatih lica najčešće obeleži bebin osmi mesec života i tada je merilo urednog razvoja. Izostanak straha od stranih lica može biti rani znak neoptimalnog psihičkog razvoja. Intenzivan strah od stranaca može nagovestiti buduće probleme pri odvajanju deteta od majke prilikom polaska u vrtić, osamostaljivanju i slično (separaciona anksioznost).

Pri kraju prve godine, reakcija bebe na osmehnut izraz lica i blag govor, jeste gukanje, osmehivanje. Neljubazan, ljutit govor, ali i ljudsko lice „bez izraza” (pogledati: Still Face Experiment), u bebi izazivaju reakciju straha, čak i kada je ta druga osoba ona koja dominantno zadovoljava bebine potrebe. Pojava imitacije drugih (vokalna imitacija već u prvom tromesečju), ali i davanje (beba hrani mamu, daje igračku), jesu preteče razvoja optimalnog nivoa empatije.

Dete koje ima dve godine svojim emocionalnim reakcijama pokazuje da prepoznaje emocionalno stanje druge osobe. Tada mnogo jasnije shvata da je ono različit i odvojen entitet od drugih, ima sposobnost saosećanja sa onima koji su u nevolji (plače kada neko drugi plače), ali ne razlikuje dobro unutrašnja stanja drugih od svojih. Tek oko četvrte godine, kod dece urednog razvoja, možemo očekivati da se stave u poziciju drugog i da misle o tome kako je u tudjim cipelama (pogledati: Seli-Ana test).

Najintenzivniji period razvoja empatije je u prvih pet godina života. Topla porodična klima, optimalan psihički razvoj deteta, uz razumevanje razlike između dobrog i lošeg, uz jasne granice šta se sme, a šta ne (pravila ponašanja), najčešće rezultiraju optimalnim razvojnim nivoom empatije. Nekada su ispunjeni svi pomenuti uslovi, ali dete ne uspe da razvije kognitivni i afektivni optimalni nivo empatije. Razumevanje takvih slučajeva je moguće uz pomoć prirodnih nauka, u određenoj meri.

Što je ranija razvojna fiksacija, to je teže dostići optimalni razvojni nivo bilo koje psihičke funkcije.

Svi nivoi razvoja imaju sličnu zajedničku afektivnu komponentu, ali od kognitive komponente zavisi kako će osoba doživeti i operacionalizovati taj emotivni naboj. Uz adekvatnu psiho-socijalnu stimulaciju, možemo uticati na kognitivnu komponentu empatije. Rana afektivna lišavanja nepovoljno utiču na celokupni razvoj deteta.

Kako je čovek biće određeno, izmedju ostalog, emocijama i mišljenjem, samo usaglašavanjem osećajnog i saznajnog u njemu dolazi do zdravog rasta i razvoja.

Zarad stimulacije biopsihosocijalnog rasta i razvoja svakog deteta, ali svakog roditeljskog para, moje preporuke za (buduće) roditelje su sledeće:

1.  Negujte svoj partnerski odnos.

Ako je partnerski odnos između supružnika najvećim delom prožet toplim emotivnim razmenama, očekivano je da će oni adekvatno odgovoriti na bebinu potrebu za traženjem blizine sa negujućom figurom koja joj pruža sigurnost. Majka je usmerena na bebu a, kako je govorio Vladeta Jerotić, uloga oca, u prvim mesecima, jeste da podrži mamu, da bude njen emotivni oslonac (ali i osoba koja preuzima brigu o svakodnevnim stvarima).

2.  Budite u kontaktu sa svojim telom u toku trudnoće.

Nega stomaka radi ublažavanja pojave strija ne mora biti rutinski zadatak, niti zadatak samo za jednu osobu. Pratite pokrete bebe. Pokušajte da uvidite da li joj prija odredjena muzika, odredjeni pokreti, kada je aktivnija i sl.

3.  Od prvog dana komunicirajte sa bebom.

Pričajte bebi gledajući je u lice. Nemojte to raditi jednolično, sa jednim istim izrazom lica. Hranite bebu gledajući je u lice. Presvlaičite bebu gledajući je i pričajući joj. Ni jedan ekran nije i nikada ne može biti, adekvatna zamena za emotivno ogledanje u majčinom licu (ili drugom dominantnom staratelju, najčešće ocu). Beba je biopsihosocijalno biće koje ima potrebu za takvom vrstom stimulusa, ne za tehnološkim.

4.  Uvek odreagujte na bebin plač, pogled i osmeh.

Bebin plač je njen prvi vid komunikacije kojim saopštava da je u nekom stanju nelagode. Ignorisanjem plača, beba ne dobija odgovor na njen poziv u pomoć. Kada beba dobije odgovor na signale koje šalje, oseća se sigurno. Ta sigurna baza je odlična polazna tačka za celokupni dalji razvoj.

Naravno, nijedna majka ne može odmah znati zašto beba plače, ali zato može da pokuša da je nahrani, promeni pelenu, utopli, a često je dovoljno da je samo uzme u naručje – i, eto, dovoljno dobre majke! Ovaj pojam psihoanalitičara Donalda Vinikota, podrazumeva aktivno prilagođavanje majke potrebama odojčeta u prvim nedeljama života, kao i postepeno smanjivanje istog kako bi beba krenula da uči da se prilagođava sredini i da se nosi sa frustracijama. To ne znači da treba ostaviti bebu da plače 5 minuta zarad uvođenja u proces socijalizacije i samoregulacije. To znači da nije ugrožen bebin razvoj ako je njena potreba zadovoljena uz malo odlaganje (period od iskazivanja potrebe do njenog zadovoljenja će se uravnoteženo produžavati, u granicama normale).

5.  Svesnost o svojim i tuđim osećanjima.

Deca uče po modelu prvo od najbliskijih figura, a to su roditelji. Ako roditelji ne govore o svojim osećanjima, ili ih retko pokazuju, dete će usvojiti takav model ponašanja. Imenujte osećanja, najpre osnovna (sreća, tuga, bes, ljutnja i gađenje). Govorite o svojim i tuđim osećanjima ispred deteta („Tužan si jer si slomio igračku?”, „O, vidim da si baš srećan jer si sam složio kockice! Bravo! I ja se radujem tome!” ). Prepoznavanje vlastitih osećanja je preduslov prepoznavanja osećanja kod drugih. Rečeničnu strukturu prilagodite detetovom uzrastu.

6.  Nemojte izbegavati neugodna osećanja.

Veliki broj roditelja, iz najbolje namere, odmah rešava situaciju u kojoj dete doživljava neugodna emotivna stanja („Odmah idemo da kupimo drugu loptu”). Taj pristup je ispravan kada se radi o novorođenčetu ili maloj bebi. Međutim, na starijem uzrastu, ako dete uvek i odmah dobije ono što želi, gubi priliku da nauči da se nosi sa neugodnim stanjima (u kojima će se svakako naći kasnije u životu).

7.  Igrajte se, crtajte, maštajte, čitajte.

Dete najprirodnije uči kroz igru. Igranjem uloga (dete glumi mamu, doktora i sl.), dete vežba kako će se ponašati u sličnim situacijama i stavlja se u poziciju drugog (a samim tim ga i bolje razume).

Neprocenjiv alat pri istraživanju dečijih emocija je dečiji crtež: crtanje osećanja, crtanje priče po slikama. Ako dete nacrta da je tužno, a pored njega slomljenu igračku, treba prepoznati, imenovati i validirati dečije osećanje. Ne treba odmah insistirati na svojim razrešenjima. Treba podstaknuti dete da što više od te emocije prevede u reč (ili dodatak na crtežu), a zatim sledi razgovor koji navodi dete da promišlja šta će dalje biti (zalepićemo igračku, napraviti sličnu od plastelina), ili daje neko maštovito rešenje (slomljena igračka je krenula na put da pronađe lek).

Čitanje priča, koje ne mora biti pasivna aktivnost, razgovor o motivima junaka („Zašto je Ružno pače bilo tužno?”), daje detetu prostor da kognitivno i afektivno doživi razne situacije, ali iz sigurne zone. Ako se dete prvi put suoči sa odbacivanjem u vršnjačkoj grupi u realnoj situaciji, očekivano je da će teže podneti to iskustvo u odnosu na dete koje već ima predstavu o toj mogućnosti.

8.  Postavite detetu jasne granice.

Šta je dozvoljeno i ispravno, a šta nije, a unutar njih slobodu da dođe do adekvatnog rešenja, delom samo, ali i zajedničkim snagama.

9.  Povežite uzrok i posledicu.

Kada se odigra određeni događaj koji izaziva emocionalne reakcije kod neke osobe, trebalo bi ukazati detetu na uzročno-posledičnu vezu („Milica je srećna jer je naučila da vozi bicikl. Njen mlađi brat Milan je tužan jer ne može da se popne na bicikl.”, ,,Jako sam tužna jer si me udario, a i ruka me boli.”).

10. Obratite pažnju na specifična ponašanja:

– izostanak pogleda u oči, socijalnog osmeha i izostanak plakanja pri odvajanju od majke u prvoj godini života,

– izostanak uobičajene reakcije straha na opasnost,

– izbegavanje ili nemogućnost emotivne razmene,

– izostanak kooperativne igre sa vršnjacima,

– izostanak simboličke igre,

– izostanak reakcije saosećanja nakon prve godine,

– izostanak formiranja kruga bliskosti,

– prisustvo agresivnih ponašanja bez adekvatne emocionalne reakcije (kajanje, stid, tuga…),

– prisustvo sadističkih ponašanja (mučenje i ubijanje životinja).

Nijedno pojedinačno ponašanje ne znači izostanak empatije i ne upućuje direktno na dečiju psihopatologiju, ali može da ukazuje na potrebu za konsultacijom sa stručnim licem (pedijatar, psiholog, psihijatar).

Ukoliko želite da razgovarate na ovu ili neku drugu temu, DokTok stručnjaci su dostupni za konsultacije i psihološku podršku svakog dana u nedelji. Preuzmite DokTok aplikaciju sa #Google Play ili #App Store i zakažite svoju video konsultaciju već danas.

Ukoliko volite uživo kontakt sa stručnjacima i voleli biste da popričate o ovoj ili sličnoj temi,  možete zakazati uživo konsultaciju u ordinaciji Edukativni centar “Mala plava zvezda”.

Naslovna fotografija preuzeta sa www.doktok.rs